Nebo je preteško pred očima mojim

Stišću me dani poput stege olovne

Umorna sam, tugo, a stati se bojim

I misli mi teku poput rijeke plovne.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Oduvijek je najveći izazov mudrosti

podnositi stalno prisustvo gluposti.

Jer za glupost stvarnog lijeka nema

– ni melema, ni balzama, ni krema.

A kako glupost ne mari što je glupa,

bez brige i pameti po glavama lupa.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

 Svi koji se bave povijesnom znanošću u RH trebali bi surađivati kako bi što vjernije rasvijetlili hrvatsku noviju povijest.
Ne mogu se pisati knjige iz povijesti na osnovu članaka iz novina i brošura, treba doći u Državni arhiv[1] RH i na temelju primarnih dokumenata pisati studije.           Za srediti sve podatke u Državnom arhivu RH[2] trebalo bi raditi najmanje 100 ljudi bar 10 godina.[3]

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Ništa se ne slaže,

ali dišem uredno…

Želim zgužvati vrata,

kroz koja prolazi moj dah.

I samotni prozor mojih referata.

I spaliti ih oboje u prah.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Čitava Slavičekova životna priča mogla bi nam se učiniti neobičnom kad ne bismo u obzir uzeli ono što je ponio iz svog roditeljskog doma. Svi mi, generalno uzevši, volimo svoje očeve (premda psihijatri muškarce uvijek prvo pitaju: „Jeste li mrzili taticu?“) osim J.P. Sartrea, koji u svojoj autobiografiji „Riječi“ doslovno kaže: „Moj otac je umro dovoljno rano da ne nalegne na mene svom težinom.“

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju