Gle nasmijana mjeseca
ispraća sunce
dragi mi oboje
i prođe sve
i opet će
Stidljiv Mjesec
Mjesec je stari fenjer upalio
Na crni se baršun lijeno zavalio
Uskoro će u polaganom hodu
Prošetati po nebeskom svodu.
+
Priča
Kad se sunoća
primiri dušu
legni nauznak
gledaj visoko i široko
osluškuj
nebo će ti ispričati
prekrasnu
priču
Kiša
Isprala je kiša prašinu ljeta
Nakon velike suše
A oni traju, sni se ne ruše
Nada našeg izgubljenog svijeta.
Kap po kap iznenada stigla
Zemlji žednoj da život vrati
I opet će krenuti neće stati
Mokra prašina u zrak se digla.
Stihove tužne pjesnici pišu
Dok ova zbilja u krug se vrti
Olovka hoda po ravnoj crti
Ja i dalje čekam tvoju kišu.
Rekli su mi
Rekli su mi davno: ” Nije on za tebe,
ponekada osmjeh bude laž i varka,
bit će jako kasno kad srce ozebe
međ’ sprudove snježne kad uplovi barka.”
Al’ kada je ljubav gladna slasnog kruha
željno bi ga jela da postane lijepa,
za sve ružne riječi tad postaje gluha
kad ne želi vidjet tad postaje slijepa.
Sada ja tek vidim ispod tužnog oka
i tu fetu kruha i crnoga slađu,
al’ rana na srcu previše duboka
da l’ bi mogla zarast ako liječim glađu?
Rekli su mi jednom: “On za tebe nije,
za tebe je miran i običan svijet,
stvoreno ti srce da se uv’jek smije
da ga vječno krasi divnih boja splet.”
Rekli su mi jednom, nisam slušat htjela
mislila sam da su puni svoje zlobe,
nisam tako lako popustiti smjela
da mi lažne r’ječi nježnu dušu zdrobe.
U jednome trenu složile se misli,
c’jeli život stao u zavežljaj mali,
odsvakuda grubi osjećaji stisli
neposlušno srce ,kome da se žali?
