Jutro se nekako pokrene bez poziva, bez želje,
A ustajanje odmičem, skrivam
Ispod plahte od lana što vrati me u djetinjstvo.
U ono divno vrijeme kada su jutra bila drukčija.
U jutra što su mirisala rosom i pjesmom grlice sa stare kruške
I pozivu svih zvukova jutra što selom se šire. (više…)
LANENA PLAHTA BIJELA
Moj grad spava-gazela
Tiho, sa tužnim uzdasima-moj grad spava.
Ne budi ga buka automobila-moj grad spava.
Ne budi ga više ni rijeka ljudi
Što se račvala po pogonima- moj grad spava. (više…)
Kroz velebitsku vrlet
Kameni obronci drobe se ka moru. Neprimjetno, bezvremeno. Nisu to glatke dojke koje bi napajale sladom, niti meki dlanovi koji bi milovali blagorodne dane. Ta sura vrlet mater je gladnoj buri koja zimi jezičinom liže žuke, kamene kapi koje kipe iz njenih, od tko zna kolikih ljetnih žega, podivljalih mliječnih žlijezda. Neživo kao da neživo doji i raste u nešto stvarno i silno. Sveprisutno. (više…)
