Alejom zelenih krošnji kraj ljeta se bliži. U motoru pogleda žari slika topline. U naputku pod brojem 33 lijepo je napisano; Slušaj dušu tijela svoga, prati duhove sjena Poželi samo sreću ptica.
Kategorija > Misaona
Malodušno
Zaokružih misao tobom nedostaje vrijeme za tiha šaputanja noć prelistava stranice u prostoru mimo uma moje savršeno leluja nit se zagubila nešto pokorava
Sloboda Na Žici Se Njiše
”Pišem o Slobodi kao zatvorenik, osuđenik! Cvijet na livadi šarenoj, bumbar u letu medonosna hrana šećerna i pitka”
pun pogled a slika prazna
Pustoš U Nama Putniče moj Ogolele su Grane ostale Listova nema Eho godina ih je odneo daleko Drumom popločanim od uspomena A mladost iz kože ispucala u Slutnje od koje još Landaraju samo Irisi i Katarka stara A duša sagorela Potrošena Razbijena u nepar para A mogla je Zauvek biti Naša Akrilna slika kao u […]
Provalija Puna Žari
Ja sam pjesnik niskog morala Krutog uređaja, sluđen, ponekad Kao ludi čovjek hodam po snopu Svjetlosne lampe
Košulja
O prozorsko staklo joj kucam ne čuje a trebam je novu košulju za srce da mi skroji u ovoj mu je tijesno umorno je i bijesno miruj kasno je sutra ćemo doći ranije
–
Crta povučena (na pola treptaja razdvojena) na istok tajnih prolaza (nedostaje slovo da bude otkrivena) pokisla u obliku ili je samo pokvašena razgovorom očiju u okviru limfom umivenog rama tek obojena u senci groba
Žig
Utiskujem ti htijenje kao žig posred čela ne pitajući te za dopuštenje promatraš me pogledom-pitanjem ne-razuma odlaziš obilježen ispraćam te s mišlju podupirem i rasterećujem tvoja ramena
Svemirska Propast
U oazi pustoši jedan čovjek slijedi san skriven u nutarnjem džepu budućnosti. Ponekad ishitreno želi biti točan u svemu. Izgleda, pogriješio je zbog sebe.
Quo vadis
Kada na put pođeš ništa ponijet nećeš. Tek plam duše tvoje osvijetlit će tunel kojim si prolazio kada si dolazio u ovaj život s pitanjem: Quo vadis, domine? Quo vadis, čovječe?
