Kriješ li se u notama beznađa kišo Što lijevaš, ispireš očaj nadanja
Kategorija > Misaona
lice života
Raspuklina lica krhka rastrgana jednim treptajem pije gorčinu pogleda nečujno seče višak besa u nemoći
Da je malo pričekala
U bocu razbijenog grlića u koju se više ne može uliti ni ulje ni vino utakla je žutozelenu grančicu nara i osudila je na umiranje da je malo pričekala da je možda bi spoznala
Očaj, predah ili rezime
Noćas se smijala u snu grleno glasno dužinom kičme mjeri visinu zida klizeći njim prema dolje dlanom razlama vlastitu težinu zaustavlja tijelo u čučnju i glasno odahne neki dio nje je sagorio još ne zna koji
san u kojem Bog sanja
Skrio sam se u okviru jedne slike Bože ne kidaj mi korice života Ruke su jake A tijelo se kreće po skliskom putu Nema više noći koje sam Lako prespavao
Predaja
Ako i spalim glad za riječima ne bi prsti odoljeli mekoti pepela iz tragova na jagodicama bih opet iščitala pjesmu …. Jer šarmu inspirativne ljepote samo se treba predati lakoćom istovjetnoj predavanju kišne kapi rijeci
slobodna putanja koplja
Napunio sam kofer nepotrebnim stvarima To mi daje smisao kada slanost prestane djelovati Pogladio po kosi duha jedne sitne prošlosti Odškrinuo vrata da uđe Brod u sobu
393 koraka uz rijeku
Brine me snaga iz daljine što me tjera na pomake ubit ce me silina kad me sustigne ono što iznenaduje mimo išcekivanja što ako izgubim sebe pola osluškujem tamo gdje se i samo nečuje 393 koraka uz rijeku ona svom uviru ja njezinom izviru kao lijeku a ona tece i tece

