Snovi su čarolija….. A nakon čarolije buđenje i korak – bijeg od sebe, negdje do slanog izvora koji čudesno spire nevolje. Nudeći olakšanje i smiraj u kojem se iščekuje, onom zebnjom baš kao prije velike nesreće, neznana pojava nekog ovozemaljskog sazviježđa pa ili se vidi ili ne vidi. Tu i tada obično se jave primisli […]
Kategorija > Pjesma u prozi
Posljednja opomena
Tu si negdje vrlo blizu, mjestu na kojem ona iščekuje, a nepojmljivo daleko jesi stvarno.Tvoja misao možda titra nad njom, ali ne lijeći samoću.
Kako je lijepo voljeti
Bilo bi lako, govoriš, da smo susjedi, da si možemo mahnuti kroz prozor, da možemo prve zrake sunca podijeliti. Da bilo bi lako, odgovorim pomalo sjetno, ali nismo, ne nismo susjedi. Mi smo više nego bi bili kao susjedi. Mi dijelimo onaj najljepši dio koji u nama živi, koji naše duše prepoznaju samim pogledom. Mi […]
Izgubih na kartama
Raširim ruke, a sa svih strana otpor na prstima osjetim snažno. Stjenke zidova koje misli moje stvaraju odjednom postaju opako prijeteće, a snježna bjelina u mozgu zaigra svoj ples kao pahulje pred Petrovo. Nigdje nikoga u toj tišini što skitnicu vjetra iščekivaše sa sjevera.
Simfonija ljepote
Za ruku me držiš nježno bez stiska. Pomislim da bojiš se njene krhkosti. Miluješ mi prste kao što slikar svoje kistove s ljubavlju drži. Pogledi su naši ispunjeni neobjašnjivim. Tiho se pretače ljubav, sanje i želje u tih nekoliko centimetara koji nas u hodu dijele. Zastaješ i ljubiš mi kapke, čelo i obraze. Na usnama […]
Sitne radosti
U jednoj od vrlo rijetkih besciljnih šetnji gradom kupila je mali zlatni sat – vekericu. Prvi njegov zvon prečula je već prvog jutra poput djeteta. Te ukradene minute nisu pripadale vremenu koje prolazi, bile su samo njezine. Naspram nje prozor pun sunca u sasvim rascvaloj krošnji trešnje.
Odlazak
Koliko prstiju imaju noćas tvoje ruke dok splićeš zvijezda svjetlo u kosu žene bez lica .Zapitam pusto dok okom i mukom dijelim pošteno baš sve na pola. Potom palim mrak i polazim, ponijela sam sve svoje sitnice neka te prisjećanje ne sapliće . Znam i sasvim sam sigurna nećeš više nikad odlagati krivnju u moje […]
Oblutak i ja
Objediniti želju i stvarnost, možda se ponekad može desiti u snu . nemoguće je zatomiti promišljanje nakon dana u kome ne bi ništa po volji srca.
Kad tišina postane teška
U njezinim danima očaj je prečesto prijetio da je uvuče u svoje, sve zbog stalno prisutnog nevidljivog i neopipljivog. To nešto plošno ostavljalo je lagani trag tančajući srž kao i mnogi drugi koji su prije od nje tražili ne bi li bila ono što nije i ono što ne želi biti. Odupirala se […]
