Meni osmijeh ne treba nosim ga stalno na usnama zaleđenog od proljeća. Šetali smo zajedno umivenim obalama potoka, zapletali grane vrbama,
Kategorija > Uncategorized
Čudotvorne kapi
Jedna kapljica s nalivpera sad je na papiru crna točka i druga pada iz istog smjera bjelina ih skuplja kao kvočka.
Braniš mi
Ne progovarajući otimaš priliku mojem govoru braniš igru mogućnost rasterećenja balasta s lijeve strane tijela a zadovoljila bih potrebu nadahnućem olakšavajući brzi protok težini
Na trenutak zalupa
Negdje u tišini ledenog kalupa kao da nešto na trenutak zalupa i razliju se kapi crvene boje u snijegu gdje počiva srce moje.
Opet more
Puštam moru da se penje od prsta i gležnja preko vretenasatog lista do koljena hladno je hladnim porobljava tugu stjenicu gnijezdeći sol u njoj prisiljava je na popuštanje pada mi na dlan ruku uranjam u val koji oslobađa još dugo pijesak trpi dva moja mokra stopala
Samoća kao zrak
Ne puštam svjetlo u malu sobu dovoljno zraka za moj dah ima katkad oživim u tihom grobu blizak sebi i predalek svima.
Učitelj
Moj učitelj učitelj sunce dok stojimo skupa na mjestu gdje smo razom isti gdje nema sjene uzmak iz nesigurnog ne dopušta jer kako bi no upornim otkrili ljepotu svitanja
Bijelo prostranstvo
Ispred mene leži prostranstvo snijega pod njim stihovi zapomažu za pomoć srce zaspe ispod bijelog stijega kada svane zora , ali tek je ponoć…

