sklopljene oči
još dugo osluškuju
cvetanje Tise
“Nonsensne Četiričarije”
Prepoznao sam te, Mina
Ušla si na stanici negdje kod Savske. Nasuprot mene bila je prazna stolica. Sjela si zamišljena, podigla glavu i tek tada, pogled usmjerila prema meni. Naglo si ustala i krenula dalje.
Vidio sam, nisi me prepoznala, Mina.
Znam, otjerao te moj izgled. Navikao sam na takve poglede, vjerujem da bih se uplašio i sam, da se vidim negdje u zrcalu. Vjerojatno te otjerao smrad, kojeg širim. I to sam već čuo toliko puta… Iskreno, ne sjećam se kada sam se zadnji puta oprao, a i ostaci iz bačene kutije Mc Donald’sa na pola pojedenog hamburgera kojeg sam jutros našao na klupi u parku, bili su, čudnog mirisa i okusa.
Nisi me prepoznala. Ja tebe odmah. Čim si nogom stupila na prvu stepenicu tramvaja.
Lijepa si još uvijek, Mina.
Nisam magarac ali nosim Minin violončelo, govorio bih, uz smijeh čupajući iz tvojih ruku veliki, sivi kovčeg da rasteretim tvoja ramena, prateći te na probu nakon faksa.
Upoznali smo se slučajno na stazi koja vodi put Sljemena. Oboje smo odrađivali sat tjelesnog, hod do vrha za bod i potpis, na faksu. Ispala ti je bočica, ja sam je dodao…i …to je bio naš početak. (više…)
