U ovoj sumornoj noći
Na suprotnoj strani vreloga ljeta
Pjesmu zime slušam iz kreveta
Pokriven sjenom u hladnoj samoći. (više…)
U ovoj sumornoj noći
Na suprotnoj strani vreloga ljeta
Pjesmu zime slušam iz kreveta
Pokriven sjenom u hladnoj samoći. (više…)
Ništa do li stalnog kruženja nije mi dano,
Ni da znam kraj tog druženja, nije mi dano. (više…)
Plašim se
Ako mi jednom otvore vene
A tebe ne nađu
Plašim se
Da će onda početi i mene da traže
Samo pod drugim imenom
I niko mi od njih neće poverovati
Kada me i nađe
Da sam to ja
Plašim se
Navikli su ljudi
Da te beskonačno ima pod mojom kožom
Beskonačno u svakoj kapi krvi


Pustinja Blaca
Zaželi se čovjek drugačije samoće, samoće koja dijeli i uzima, otvara prostore nadi i slutnji, dvjema moćnim prijateljicama, koje ushićene lete pred razumom. Stoga mi se čini i da jesam i nisam na južnim obroncima otoka Brača. Možda je slika koju upravo gledam fatamorgana, daleka budućnosti prema kojoj stremi duh, ostavljajući tijelu da se prilagođava nepoznatim predjelima.
U kojem će se presudnom trenutku slika prelomiti, koje će fragmente zadržati duša u kaleidoskopu zbivanja? Razmišljam, dok se plavetnilo neba razlijeva po obroncima i u daljini spaja s plavetnilom mora. (više…)