Samrtni oratorij
Nisu oni opaki, ne, nisu takvi!
Poput pljeve su što je vjetar raznosi.*
Komore u obliku sazviježđa
pronađi raj; drveni lug zrcali ogledalo
zaboravljene inicijacije,
tabernakul-
rodovsko društvo, princip u milosrđu
vječnog zadovoljstva,
dva bika jedan drugom oštre rogove
svetohranište, čin uništenja,
on zahvaljuje što mu djeca
imaju vjerski nauk
ubijen je, zaklan,
a sve pod štitom Višnjega,
sad počiva u sjeni Svemogućeg.*
Noć govori:
vrata su otvorena za one koji vjeruju,
satovi mu zaustavljeni, kazaljke savijene poput grana,
ostavljam svoje ispovijedi sjećanju. (više…)
Tamburo, sviraj jače
Tamburo moja, tiho ječi
jedino s tobom snivam o sreći
o danima davnim,
danima sretnim.
Jedino tako vratim se tamo
gdje vjetar drugačije puše
jer traži ostale slavonske duše,
traži sokakom otvorene kapije
traži bašće, mirise zumbula i lala
stare lipe ispred ambara.
Traži pjesmu šokačku
gdje majka šlingane stolnjake
zlatnim koncem veze
a ćaća i momci uz tamburu i rakiju
stvaraju neraskidive veze.
Tamburo,
pusti neka suza kane na oči,
zlatne pletenice ne češljaju više
kosci u finome ruhu,
moja Slavonija svoje zlatne kose više nema
u njoj sve drijema,
sve mrtvo posta.
Ni čeljadi ni gosta.
Pusti šor.
Faljen Isus, nemam kome reći!
Tamburo, sviraj jače!
Ostadoh posve sam!
Sviraj!
Sviraj, neka lome se žice,
sviraj jače,
nemoj da čuju
kako slavonska duša plače
U koloni sjećanja
