jesen na pragu
u dečakovoj ruci
sadnica trešnje
Mea maxima culpa
… jer klečim pred plodnošću
i nezavjetnim svitcima dana.
Netko je obrao
svu tamu moje voćke
i ja postadoh starica.
… jer ulazim u grob.
Crveni leptiri miluju memlu
i ukosnice u dječjoj lubanji.
Netko je zaustavio igru.
Ozarenost nije čovjekolika.
… jer blijedim
na dlanovima bedema.
Umiranje je sporo
i podsjeća na život.
Netko je na giljotinu poslao
divlje poljsko cvijeće.
Makovi i đurđice
gube razum
pred ožiljcima straha.
Mea maxima culpa
svi ste vi
pod zemljom
i svi vi
u razjarenim grobovima.
Mea culpa u pepelu
i
mea culpa u vodi.
Culpa obješena
o granu crnog morusa
kojeg netom obraše
zlatoruki dječaci.
,Rekao si mi
Foto: Marija Juračić
U križ moj ti si ukucala čavao
i dala znak da povorka krene
te crne vrane i te gladne hijene
da uzmu sve što osta od mene.
Dopusti mi
Dopusti mi da uživam
U gozbi užitaka
Jer trpeza osjećaja
Je raširena preda mnom
U ovoj noći
Kada nutrina plamom gori
Dopusti mi
Da uživam u “ambroziji vječnosti”
Što su ju bogovi Olimpa
Ljubomorno čuvali samo za sebe
U ovoj noći
Kada ruke nemirom zarobljene lutaju
Dopusti mi
Da iz “kaleža ljubavi”
Zadnju kap s tobom ispijem
U ovoj noći
Kada usne za strašću žeđaju
Dopusti mi
Da uberem “zabranjeno voće”
Iz rajskoga vrta
Da podijelim s tobom zalogaj
Ove noći
Kada grijeh mnome vlada
