Između vode i pamćenja
Poznajem taj ples.
Tango. Da, tango
( muzika je epitaf ),
a mi ?
Tko smo mi ?
Proklete poete
u divljim stihovima,
zid, kameno urastamo u njega.
Pogledaj vijenac ;
zbiljski – crn
( kako su lijepi grobovi naših prijatelja ).
U sivim mrljama veprovi zubi
i snovi što grizu.
Posvećujem vatri
svoje riječi
ti, besmrtna drhtiš
u blaženom svjetlu
( kako su lijepi grobovi naših prijatelja ).
Pepelna noć
s one strane srca
koraci su usklađeni ;
sjećam se
kako si brojala kupine
( što krvare za tebe ) u Judinom satu
i slušala zemlju, zvuk po zvuk,
tamna. Duboko u ožiljku vremena.
Dolazim
iz grada gdje svjetovi mogu da se razdvoje ;
rastopljena svijeća
između vode i pamćenja
( kako su lijepi grobovi naših prijatelja ).
Škripi stara katarka
Pomalo škripi stara katarka
Držeći ljubavna jedra
Al’ dalje plovi naša barka
Dok vjetrovi pušu u njedra
Dok bjesni,divlja, ludo jugo
Bura, sve pred sobom ruši
Plovimo dalje, moja tugo
Sa Suncem u srcu i duši
I nježno škripi uz ritam srca moga
Ta, duši draga katarka
Uz tebe sam sanjala putovanja mnoga
Vezana k’o za bitvu barka
šibenik.in
partus II
kad smrt zatrudni,
dubinama njenog vodenjaka
teku moje oči
tražeći duplje
u koje sunce
još zašlo nije (više…)
