jedna kapljica
na bijelom božuru
zrcalo suncu
Č i n
Sedriš se stratumima moje kože,
klancima nestajanja dviju misli.
Trešnjiš pod rebrima
i ozlaćenim grudima.
Bujaš iz dubine pupka
i prelijevaš bedrima.
Od tebe do mene
rana je nemira
i ožiljaka riječima.
Gledaš me kako lebdim
k dnu vlastita zlopaćenja.
Ne bojim se ja niti takva čina.
I u njem’, samo čovjekom se biva.
Iluzija
čudim se strpljivim obmanama koje skupljam kao krijesnica svjetlo znam da izlaza nema iz ukorijenjenosti u nježnost iz nje će tišina dana ispredati plavičaste oblake stoga podižem čašu u svim prigodama čistu mjeru stakla u kojoj se utapaju odrazi i ne gledam kroz ogledalo stvarnosti upirem pogled duboku u vrijeme u kojem ne postojim
Još se nedam
Još, ponekad, prošetam,
kroz polje makova,
do male ulice na kraju grada
i gledam kako,
na staklu tvoga prozora,
gasi se dan
Odškrinem staru kapiju.
pogledam u pustu avliju
i neki glas mi šapne:
„ Ona više ne stanuje tu.“
Pa onda nazad u prazan stan
ni bolji, ni lošiji
samo malo umorniji
od sjećanja
i kajanja (više…)
