Nadali se ljudi u veliku dreku na samom početku ljeta Gospodnjeg 2024., a sve zbog jednog sasvim uobičajenog, automatskog pravnog posljetka koji se oko nas neprimjetno odvija u neprekinutom slijedu. Zakon… zanimljiv inače samo umjetnicima, nakladnicima, producentima i sličnom trudbeničkom profilu, poput tsunamija je razrušio brane i nesmiljenom snagom zapljusnuo cjelokupnu populaciju – djecu, žene, ljude… koji i ne znaju što ih je snašlo, a još manje, kako da se od dobivenih prava zaštite. Riječ je, pogađate, o zakonima koji reguliraju “javnu domenu”… propisujući da znamenita umjetnička djela i brendovi ne mogu zanavijek ostati u rukama tvoraca ili pravnih posjednika, nego se nakon određenog vremenskog roka moraju predati na slobodno korištenje svima, kao opće dobro. (više…)

Pročitaj cijelu poeziju

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Hoću da vam ispričam  priču, još neispričanu; priču lutalicu, kako kažu: “od nemila, do nedraga”, e baš tu priču, što onaj poslednji za stolom u nekoj kafani ili na nekom slavlju ili u vozu pri dokolici, čekalištu, odmorištu i svratištu, na nekom skupu pričljivih ljudi, ponosnih na svoje pripovedanje i održavanje pažnje slušalaca, koji netremice od njih očekuju vrsne priče i dosetke neke; da baš ti uveseljaci nisu u stanju da ispričaju ovu priču; dok oni poslednji za stolom, povučeni ćutljivci i nesigurni u svoje pripovedanje ćute i u sebi potiskuju i guše tu nikada neispričanu priču, koja im mrači um, odvlači pažnju, izaziva ih da progovore i traže reč, pred svim onim kreatorima dobrog raspoloženja i neprikoslovenog prava na vlasništvo svih priča…

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Često se događa da pjesnik i slikar međusobno surađuju. To ne čudi, jer svaki pjesnik nosi slikara u sebi, a svaki slikar pun je poezije. Oto Šolc posvetio je Josipu Vaništi pjesmu Šapat u noći, a vrhunski hrvatski portretist mu se odužio vjernim portretom.

…Posljednji dan, što nikako ne počinje:

uzdan, a sve se nesmiljeno kreće,

nema pomoći ovom nebu,

ovoj javi snova ne treba…

Pročitaj cijelu poeziju

“Dobro jutro!” Maštunko je pospano trljao oči, još uvijek zijevajući u krevetu.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Gledam je jutros, nekako moja ulica izgleda nova. Oblaci prekrili nebo, kišica rominja, u mojoj ulici apsolutna tišina. Ni pas da zalaje, ni čovjek da zakašlje, ni automobil da zabrunda. Možda je to ipak novo? Voljela bih da potraje ovakav mir posvuda po svijetu. Molim Nebo da zaustavi sve ratove i siromasima hrane bude, i žednima vode bistre, i bolesnima pravih lijekova, i djeci mirnih snova. Čujem grlicu, tiho se javila negdje iz šumarka u dnu vrta, kratko kao da želi reći i ja isto sve to želim.

Od sveg vam srca, dragi ljudi želim puno, puno bolju 2024. Godinu!

Pročitaj cijelu poeziju