Tekst: Aljoša Đugum

Pročitaj cijelu poeziju

Noćas je vjetar opet svirao

Note  je nasumično birao

Gudio na svojoj staroj violini

Dok je noć plesala po mojoj dolini.

I drveće kao da je prohodalo

Uz njegovu svirku plesat stalo

A škura je stara cviljeti stala

I  ona bi rado zaplesala.

U suludom ritmu pleše i breza

A meni kroz kosti pleše jeza

Kao da nikad prestati neće

Svojom se svirkom sada razmeće.

I tako već danima, noćima

Plešu sjene pred mojim očima

Pa je i san plesati stao

Nekamo u noć s vjetrom pobjegao.

SUZANA MARIĆ

Pročitaj cijelu poeziju

Neprekidno prebirući po danu

priželjkuju otkriće čudesnoga

koje bi moglo

otpjevati zaspanku  mislima

koje i  u snu odišu samoćom

oni usnuli

još vjeruju

Pročitaj cijelu poeziju

Ja sam sanjar život c’jeli

sanjam budna i kad spim

nit me od sna java d’jeli

sanjam snove srcem svim.

Zlatnom iglom ispletene

snove skrivam, čuvam za te’

umotani u satene

broje dane pa i sate.

sanjam često tvoje oči

pa se sretna budim tada

jer zabljesnu usred noći

sjetnom suzom, boje žada.

I dalje ja pletem snove

nekad srebrom, nekad zlatom

zasanjarim dane nove

i borim se sa inatom.

Bar u snove tad mi dođeš

drugačije niti nećeš

makar samo kroz san prođeš

ja osjetim: Tu se krećeš.

Pročitaj cijelu poeziju

Bilo je ljeto ili možda proljeće,
više se ne mogu sjetiti,
sreli smo se na nepoznatom mjestu
i pričali dugo, dugo
tražeći naša srca
koje je ukralo vrijeme
ta nevidljiva zvijer
Bila je zima ili možda jesen,
više se ne mogu sjetiti,
noć je letjela iznad grada
kakva noć
Padao je snijeg boje višnje
po tvojoj kosi
I čula se muzika
Na raskrsnici vjetrova,
nevidljivim mastilom,
napisali smo pjesmu
o nama
i zaplakali
Jer onaj ko voli suze ne krije
Potamnjeće srebro , dotrajaće riječi
zlato će igubiti sjaj
vrijeme
ta nevidljiva zvijer
ukrašće stih iz ove pjesme
I nemojte se bojati ako odjednom,
noću , čujete čudan zvuk,
sve je redu , upravo su se otvorile
stare rane

Pročitaj cijelu poeziju

Pomisliš li ikad

da zavezan osmijeh

nosi posebno zapetljanu tugu

koja sa sve većim

brojem publike

sve tiše i tiše

ispušta bolni lelek

dok masa

uz gromoglasan aplauz

grohotom

se smije

ne vidjevši,

ni kad

kroz oko

beznađe

kao talog hrđe

proviri

Pročitaj cijelu poeziju